Podno grijanje u sjevernoj Kini uglavnom je podijeljeno u dvije kategorije: centralizirano i individualno. Centralno grijanje se oslanja na gradsku toplovodnu mrežu ili velike kotlarnice. Tehnologija je zrela i nabavka je stabilna. Uzimajući za primjer stan od 100-kvadratnih-metara u Pekingu, operativni trošak za jednu sezonu grijanja je oko 2.400 juana. Međutim, vrijeme i temperatura grijanja se ne mogu samostalno podešavati. Individualno grijanje daje korisnicima veću autonomiju: plinski -zidni- kotlovi mogu kombinovati grijanje i toplu vodu za domaćinstvo, s početnim troškovima instalacije od oko 12.000-34.000 juana i tromjesečnim operativnim troškovima od oko 1.400 juana; toplotne pumpe sa vazdušnim izvorom imaju odnos energetske efikasnosti do 3:1, sa nižim operativnim troškovima i mogu da podnesu hlađenje, ali efikasnost grejanja opada u teškim hladnoćama; toplotne pumpe sa zemljom koriste konstantnu temperaturu tla, štedeći više od 40% operativnih troškova u poređenju sa tradicionalnim klimatizacijama, ali zahtevaju bušenje, što rezultira najvišim početnim troškovima instalacije; električno podno grijanje je udobno i tiho, ali operativni troškovi su visoki, a neke zgrade prijavljuju tromjesečne račune za struju koji premašuju 10.000 juana. Vođen ciljevima "dvostrukog ugljika", stopa čistog grijanja u sjevernoj Kini dostigla je skoro 80%. Nacionalne politike nude povlaštene cijene električne energije i plina za konverzije "ugalj-u-plin" i "ugalj u električnu energiju" i podstiču različite čiste izvore topline kao što su solarna energija, energija biomase i toplota industrijskog otpada. Uopšteno govoreći, oni koji traže mir i stabilnost mogu odabrati centralizirano grijanje, dok oni kojima je prioritet fleksibilnost i energetsku efikasnost mogu odabrati plinske kotlove ili toplotne pumpe. Električno podno grijanje je pogodnije za male površine ili lokalnu dopunu. Stvarni izbor bi trebao biti zasnovan na sveobuhvatnoj odluci s obzirom na lokalne cijene energije, izolaciju zgrada i individualni budžet.